21.11.2005., ponedjeljak

PROMJENJIVO OBLAČNO

Ova fraza mi nikad nije bila jasna... Da li to znači da se oblaci mijenjaju (što je činjenica samo takva) ili da je vrijeme promjenjivo, no većinom oblačno. Ako se radi o drugom objašnjenju, zašto je tako teško reći tih par riječi više? Ma pustimo te čudake meteorologe... I oni su promjenjivo oblačni... :)

Hero je radila prošlu subotu... Da, da! I to od 6... A probudila sam se u 4... UŽAS!!! Kad sam odlazila na posao, u mojoj zgradi su još trajala 2 tuluma, a vani su padale oooooooooooogroooooomne pahulje snijega... Pa si vi mislite!
Naravno da mi nitko nije vjerovao da je padao snijeg, budući da je vrijeme bilo i više nego odlično kad sam se vraćala sa posla. Milina: cesta suha, a vani sunčeko. Ispala sam lažov i bezveznjača da kaj ja sad kvarim ljudima tako lijep dan... A ja krepana već u 3 popodne...
Nedjelja je prošla samo tako... I opet natrag na posao... Kad će penzija? :)

Ne znam da li sam vam već pisala o divnim stvorenjima koje viđam na putu na posao. Ako i jesam, ponovit ću se, ali neka... Tako sam oduševljena s njima da sam ovih zadnjih par tjedana bila malo u depresiji što ih nisam mogla zapaziti. Radi se, naime, o pticama. I to ne bilo kakvim pticama. Ne, ne! Radi se o škanjcima.
Viđala sam ih redovito (komada 5) uzduž autoceste, kako proučavaju polja vjerojatno u potrazi za rovkama i tekunicama i tko zna kojim poljskim (ne iz Poljske :)) beštijama. I naviknula sam se vidjeti ih svaki dan... Prebrojati ih i biti sigurna da su ok (jer ova ptičja gripa me uplašila, ne zbog mene, nego zbog tih sirotih stvorenja koje samo žive i preživljavaju... no dobro, ne razlikuje se baš puno od onoga kako mi živimo, zar ne?).

I onda ih nisam vidjela par dana...
Pa ih nisam vidjela tjedan dana...
Pa je prošlo dva tjedna... Već sam se ozbiljno zabrinula, ali sve sam krivila tu prokletu magluštinu na koju nabasamo svaki dan na putu za posao. I već sam se oprostila s njima u mislima... Da ih nije neki pijani lovac smaknuo jer mu je baš onak bilo po praf u tom trenutku...

A kad ono! Danas sam ih nabrojala svih 5 i svi su debeli i zdravi i prekrasni kao što su i bili! To me toliko oduševilo da sam vam to morala napisati! Pa ako vam se čini da možda pretjerujem, sjetite se kako vas neke male stvari oduševljavaju u životu.
A svima vama želim jednog malenog škanjca da mu se veselite na putu na posao... I inače...
;)
:*

P.S. Prognoza ostaje promjenjivo oblačno, a ako vi imate kakav bolji naziv za takvo stanje organizma, slobodni ste izraziti svoje mišljenje!

- 19:51 - jednu kavicu s mlijekom (29) - i vodu - a za dečka mineralnu

07.11.2005., ponedjeljak

...

Dragi moji škorpioni, sretan vam rođendan! Daklem, gospoda Praroditelji, Micek, draga sestrično i hrpetino prijatelja čiji su roditelji blisko surađivali krajem 1. i početkom 2. mjeseca veselo vam bilo! Pa tako i meni... :) Bio pa prošao... Nije neka jubilarna brojka, pa ne treba od toga praviti galamu.

Počela sam ponovno davati instrukcije... Ovaj put kao uslugu nećaku od prijatelja/kolege koji (kao slučajno) ide baš na faks koji sam i ja završila... Jer ne znam reći ne... I jer sam softić na takve stvari... Umjesto da mu lijepo uvalim sve zadatke koje sam porješavala i amen. Eh, kad bi to bilo tako jednostavno, a ne da moram subotom i nedjeljom vucarati svoju guzicu po tramvajima i autobusima. Ne, ne... Vaša Hero je savjesna i odgovorna! Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr...

Na poslu sve štima. Svako malo dobivam neka nova zaduženja i zadatke, tako da sam zadovoljna kako se stvari odvijaju. Imam sreću da sam okružena ljudima koji se ne boje dijeliti svoje znanje i iskustvo. A s radnicima sam uspjela uspostaviti onaj početni odnos da znaju da sam tu da učim i da moje zabadanje nosa u stroj ne znači da imam death wish, nego me jednostavno zanima gdje šta ide i zašto. Već su se i pomalo naviknuli da hodam po pogonu sva krvava jer sam se na nešto porezala ili nabola. Micek je druga priča... On misli da sam ja prenježna za takav robustan posao u kojem sam stalno u opasnosti da dobijem tetanus ili izgubim ruku. Ali on se samo brine za mene... Moje sunčeko... :)

Ako nekoga zanima, one 4 kile koje sam izgubila nisu se još odlučile vratiti... Šmrc... Ali guzni mišići su i dalje u dobrom stanju: napetom! :)

Nadam se da nisam oborila rekord u nejavljanju... Mislim da nisam, bar što se tiče dragog MadDoga i Žuto. :)

Volim vas sve! :*

P.S. Prošlo je 10 godina otkako su jedna mala pankerica i jedan veliki nešto izmijenili svoj prvi poljubac! Micek, zapravo mačore moj, sretna ti 10. godišnjica! :)

- 20:36 - jednu kavicu s mlijekom (16) - i vodu - a za dečka mineralnu

08.10.2005., subota

YAWN



Dobro je! Preživjela sam prvi radni mjesec... :)
Ajmo sad podaci:
- izgubila 4 kg
- učvrstila guzne mišiće
- otkrila da nije dovoljno 5 sati sna dnevno
- zamrzila budilicu i mobitel
- otkrila da budilica i mobitel nemaju razumijevanja za tvoju mržnju
- zamrzila jutarnju maglu
- naučila se ravnodušnosti za jutarnju maglu
- izgubila i ono malo društvenog života što sam imala
- otkrila da mnogi prijatelji imaju više razumijevanja nego što sam mislila
- dobila potvrdu da je politika (kako u životu, tako i u firmi) kurva
- otkrila da je Borg dopro čak i do tog malog mjesta SI od Zagreba
- naučila a thing or two o strojevima u mojoj radnoj jedinici
- zamrzila sve oblike šefovanja
- našla se u središtu svađe stare i nove garniture šefova
- naučila izbjegavati takve svađe
- otkrila da me se neke stvari ne tiču
- naučila da neki ljudi imaju samo argument deračine
- otkrila da ta deračina gotovo nikad nema pokrića
- naučila izbjegavati prostorije s temperaturom ispod nule
- zavoljela antibiotike
- zamrzila antibiotike
- otkrila način da mi bude svejedno za antibiotike

Najbitnije od svega, počela sam učiti struku.

Žao mi je da me ovoliko dugo nije bilo... Nemam opravdanja za to... Potrudit ću se češće se javljati. Ako ništa drugo, barem nekom simpatičnom sličicom. :)
A sad idem dalje učiti... Nikad kraja...

- 15:44 - jednu kavicu s mlijekom (29) - i vodu - a za dečka mineralnu

18.09.2005., nedjelja

HERE WE GO AGAIN

Evo me, evo me... Nemojte se brinuti... :)




Ova sličica je samo podsjetnik na bolje meteorološke prilike i neka druga godišnja doba... Iako meni kiša ne smeta... Ipak sam ja jesensko dijete... :)

Nego... Kako je na poslu? Prilično dobro. Dodijelili su nam mentore (moj dragi i simpatični striček mi je rekao da on nije nikakav mentor i da si zaboravim takvo oslovljavanje, i da ga izvolim, ako već moram, oslovljavati sa kolega). Naime, podijelili su nas po „radnim jedinicama“ (podsjeća li vas na što? ;)), no nisu nam dali nikakav plan i program našeg pripravničkog. Pa se ti snalazi...
Što je još gore, dotičnim tehnolozima-mentorima nisu niti javili da će nas dobiti, pa je nevjerica i čuđenje bila prilično učestala pojava tih prvih par dana. Kako s naše, tako i s njihove strane. No dotičnim stričekima tehnolozima nije trebalo puno da se užive u uloge predavača/skrbnika... A da tek vidite njihovo oduševljenje što su sve pripravnice ženske... :)

U nedostatku plana i programa za pripravnički, moj „mentor“ je odlučio voditi me svuda sa sobom i detaljno mi opisivati svoj radni dan, svoju ulogu u cijeloj proizvodnji i popratnu papirologiju (ufffffffff što je ima!). I rekao mi je da je njemu blesavo voditi me korak po korak proizvodnje, osim ako ja nemam baš neku naročitu volju i želju, jer da je bitnije da me ljudi upoznaju i da naučim rješavati probleme na licu mjesta. Dakle, striček je više praktičan tip, no ni teorija mu nije strana...

Koga god bi sreli i gdje god bi išli, razgovor uvijek započinje sa: „Dobar dan. Dopustite da vam predstavim svoju pripravnicu Hero.“ Moram priznati da je to zaista jedan vrlo lijep potez s njegove strane. Kao i činjenica da me je već stavio kao tehnologa na neku papirologiju. Ne zato da bi papirologiju skinuo sebi s vrata, nego da mi pokaže određene odgovornosti koje idu s tim potpisom. Uostalom, on je supotpisnik...

Druge pripravnice nisu baš te sreće. Njihovi mentori im daju određene zadatke, ali većinu vremena provode lutajući po pogonu i skicirajući uređaje. Nije da ne smiju ništa pitati, ali teško je uopće smisliti neko pametno pitanje kad ti nitko nije skrenuo pozornost na nešto. Tako da većinu stvari zapravo saznaju od mene.

Anyway, za sad sam zadovoljna kako se stvari odvijaju. Dobro sam primljena i mislim da sam imala sreću dobiti ovakvog „mentora“.

Ali jedna stvar me još uvijek muči... A to je dizanje u 5.15... Još se nisam uspjela prilagoditi tom režimu, a prošlo je već više od 2 tjedna... Pa kad ću više...? Plus što mi još uvijek nije jasno kako se ljudi uspiju organizirati da stignu provesti vremena s prijateljima i rodbinom, pisati postove, čitati knjige, ići u kina, imati vremena za svoje partnere i na to imati vremena za sebe, biti naspavani i odmoreni za novi dan... Ljudi, divim vam se! Iskreno i od srca!

Ovaj režim objavljivanja postova ostaje sve dok i ja ne uspijem saznati tu čarobnu formulu dobre organizacije vremena...
Untill next time!
:*

- 20:06 - jednu kavicu s mlijekom (20) - i vodu - a za dečka mineralnu

10.09.2005., subota

OVO NIJE POST U KOJEM SE ŽALIM NA POSAO!

Gotov je i moj prvi radni tjedan... Moram vam se prvo ispričati na ovolikom razmaku između postova. Žao mi je, dragi ljudi, ali dok si ne uspijem malo bolje organizirati život, mislim da će i ostati na ovome: jedan post tjedno. Zaista bih vam željela češće pisati, no mozak mi prestaje raditi negdje oko pola 6 kad dolazim doma.

Ovaj post nije o mom nezadovoljstvu na poslu (kao što sam stavila i u naslov). Ovo je post o mojim strahovima i mojim osjećajima O POSLU. Željela sam ga svakako napisati, a i baushtela lady me podsjetila da bi bilo dobro da to sad napravim, dok sam friška...

Mislim da svi imaju barem mali osjećaj straha kad idu u novu sredinu. Neki se s tim nose bolje, a neki se ne nose nikako. Ja sam jedna od onih u sredini: nisam neargumentirano samouvjerena, no nisam ni totalna strašljivka. Mislim da imam opravdane strahove od neznanja, jer sam svjesna da i običan radnik na nekom stroju o tom stroju zna puno više od mene. I to je normalno. Moja znanja su apsolutno sva teorijska. Friška s faksa... Bez praktičnog znanja struke...
Ono što si nisam mogla predočiti je koliko ja toga zapravo ne znam! A to se najbolje vidi taj famozni prvi tjedan na poslu kad je sve oko tebe nepoznato. I ljudi i posao.

Ja sam imala sreću da nas je primljeno 5 i da smo imale vremena prokomentirati svaki dan ono što nam nije bilo jasno. A i brže se okuražiš pitati kad si dio neke grupe u kojoj svi imaju isti problem.

Bilo je trenutaka kad sam se osjećala totalno jadno. I proklinjala sam samu sebe što sam upisala ovaj faks... Jer meni još uvijek nije jasno koja bi mogla biti funkcija tehnologa, osim one svima očite: određivanja parametara procesa, izračuni sirovine za preradu u neki proizvod... Nekako mi se čini da nije samo to u pitanju, jer to bi mogao raditi i poslovođa...
Tu onda nastupa i onaj strah od toga da li će mi itko pokazati i objasniti te stvari ili ću se morati koprcati u neznanju dok ne napravim neku glupost i naučim na vlastitoj greški... A moja greška bi mogla rezultirati i mojim otkazom jer ne samo da bih firmu oštetila za ne znam koji iznos, nego bi ugrožavala i ljudske živote...

Bili smo na jednom sastanku koji tehnolozi održavaju svako jutro. Razgovor je tekao otprilike ovako:
Naš voditelj: „Dobar dan. Ovo su naši pripravnici - tehnolozi.“
Jedan tehnolog: „Aaaaa... Dakle, to su oni koji će nas smijeniti!“
Naš voditelj: „Misliš oni će nas naslijediti?“
Tehnolog: „Ne. Dobro sam rekao. Oni će nas smijeniti.“

I što da sad mi zaključimo iz ovoga?
Zato sam sad malo uznemirena... Naime, podijelili su nas po pogonima...
A to znači da smo razdvojene u razne jedinice proizvodnje gdje ćemo biti na milost i nemilost tamošnjeg tehnologa koji može ali i ne mora ovako razmišljati.
Nije mi baš svejedno ni zbog činjenice da su u pogonu u koji su mene smjestili svi radnici muški... (iako neki kažu da je to i bolje...)

Osim svih tih strahova, bojim se i svoje nesigurnosti u vođenju ljudi... Znam da do toga neće doći još neko vrijeme, ali nisam sigurna da se to može naučiti... A ja sam dosta popustljiva osoba. I mislim da bi tu moglo biti problema.

Dogodilo mi se par puta da sam si pomislila da koji me Vrag tjerao da upišem baš ovaj faks... Što mi ne bi bilo bolje na nekom jednostavnom posliću, za relativno dobru lovu (by the way, plaća će mi biti katastrofalno mala, ali od nekud se mora početi...) gdje vas je zaposleno samo par, a ne preko 1500... I osjećala sam se prilično jadno. Iako, bila sam danas ujutro sa kolegicom na kavi i ona ima iste probleme i strahove kao i ja. Po tome zaključujem da je to normalno. A možda smo nas dvije kokoške koje zapravo ne znaju što će sa sobom...

Mogla bih još štošta napisati o svojim strahovima, ali mislim da sam one glavne napisala. Nekako me tješi činjenica da će većina njih proći s vremenom, a za ostale i ako ne prođu, nitko ne mora za njih znati. Osim vas, naravno. :)

- 15:04 - jednu kavicu s mlijekom (16) - i vodu - a za dečka mineralnu

04.09.2005., nedjelja

USTAJTE RADNI NARODE!




Postala sam koristan pripadnik ovog društva. Napokon! :)
Moj radni vijek je započeo! Nego, kad će penzija? ;)

Za sada imam dva dana staža... Ali i to je nešto, zar ne? I samo se nadam da će nam uskoro napraviti nekakav plan za pripravnički, jer bi bilo malo glupo da bezglavo lutamo po pogonima godinu dana.
By the way, 5 nas je primljeno (da vas malo podsjetim) i to sve ženske. Ja sam se veselo utrpala u tutač od jedne od njih (a što ću, ponudila mi je..., kao meni je teško palo...), tako da sa prijevozom nemam frke. Čak i kad bi imala vozački i nekakav auto, ne bi mi se isplatilo jer putujemo svaki dan 100 km. Ovako dijelimo troškove i svi sretni i zadovoljni.

Zanimljivo mi je kako smo se u kratkom vremenu skompale... Da li je to ono: kad si u nepoznatom, držiš se onoga što znaš? :) U ovom slučaju to je grupica od 5 tehnologica i 4 ekonomistice koje će s nama provesti par tjedana (mislim prije oko mjesec dana) u pogonu da se malo upoznaju sa proizvodnjom. Ne znam što bih mislila o tome... Moram priznati da je meni ta ideja u jednu ruku izvrsna (da i oni u upravi imaju predodžbu o čemu se radi), no u drugu ruku mi se čini kao maltretiranje prve vrste. Naročito kad se pojave u cipelicama na petu i finim hlačama...

Kao i svi početnici, naravno da imam problem s buđenjem... Moram se probuditi u 5.15, a nikako da zaspim prije ponoći. Ipak, znam da će se to normalizirati nakon nekog vremena...
Jedino se bojim da se ne bi predomislili pa da nam kažu da radimo od 6. Onda bi se trebala buditi u 3.15, a to, morate priznati, nije normalno!

Anyway, ovo je samo početak... A za početak, moram srediti dojmove...
Budite mi dobri i pozdravlja vas vaša radna Hero! :)
:*

- 19:13 - jednu kavicu s mlijekom (12) - i vodu - a za dečka mineralnu

31.08.2005., srijeda

TRONTLJAVOST

Ja sam jako trontljava osoba... Nije to nepažljivost ili nespretnost, jednostavno sam takva. Da pojasnim.

Ja sam jedna od onih koje po tijelu imaju svu silu masnica i to u različitim stupnjevima izlječenja. Dakle, na bjelinu svoje puti mogu još dodati i pirgavost u vidu crvenih, plavih, žućkastih i čudnosmeđih fleka nastalih zbijanjem tkiva. Zovite me Pirgo... Kad se tome još dodaju i madeži, opis je potpun.

Moje masnice ne nastaju od pukog dodira, već je svaka rezultat moje trontljavosti. Za svaku od njih znam kada i kako je nastala. I zato su mi pomalo drage... :)
Na primjer: masnica veličine oraha na mom ramenu nastala je kad sam prije par dana hodala hodnikom do kuhinje i pritom odvalila pola štoka... Ovo nije bio prvi put da mi se to dogodilo. Ja to sve pripisujem jutarnjoj mamurnosti i nepoimanju prostora. A zapravo sam trontljava.
Osim bliskih susreta sa štokovima, i stolice, kao i stol pate od istih... Bliskih susreta, mislim... I to sa mojim nogama, rukama, kukovima i ostalim stršećim tvorevinama.
O udarcima u glavu neću pričati... Ne prođe dugo a da se ja ne zabijem negdje, pa makar i u tramvaju u onu gornju šipku...

Moja trontljavost se iskazuje i u spontanim razbijanjima tanjura i čaša prilikom pranja suđa, kao i ispadanju noževa iz ruku. Da ne dramim, nisam baš tako puno suđa porazbijala, ali nakupilo se kroz godine...

Neću ni početi pisati o čudnim porezotinama i ogrebotinama... Za njih nemam pojma kako su se dogodile... Osim onih kad si zarežem prst dok sjeckam luk ili štogod tvrdo.

Novi hit u mom trontljavom životu su opekotine. Nije ništa strašno, da se ne bi zabrinuli. Većinom su vezane uz kuhanje i primanje vrućih predmeta. :)
Dvije još liječim sa Korčule kad sam krenula prati štednjak, a trenutak prije se na tom štednjaku nešto kuhalo. Primila sam onu metalnu mrežu iznad plinskih otvora i ostala bez identificirajućih šara na prstima lijeve ruke. Ali to nije ništa. Relativno se brzo oporavlja...
Još uvijek nosim ožiljak od opekotine koju sam zadobila pri peglanju (ne, nije bila vezana za plavušu, telefon i peglu...) kad sam pošla dohvatiti krpu i pritom se naslonila unutrašnji dio podlaktice na vrh pegle.
Plod moje posljednje trontljavosti nepažljivom oku djeluje kao da sam si rezala žile na rukama. Naime, baš je na tom mjestu i tog oblika. A radilo se samo o vađenju pleha s paprikama iz rerne... Paprike su bile jako fine, hvala na pitanju... :)

Što je najgore, imam puno prijateljica koje imaju isti problem. Da li je to ženska boljka?

Ali, moram se pohvaliti! U svom studentskom životu, niti jednom nisam u labosu ništa razbila! Niti se porezala. Niti opekla.
A doma zato imam dislocirane štokove i nesparene šalice i tanjure...
???
Weird!

- 07:31 - jednu kavicu s mlijekom (18) - i vodu - a za dečka mineralnu

27.08.2005., subota

JUŽNI JADRAN

Početkom 8. mjeseca, obično ostavljam iza sebe Bašku i prenapučeni Krk i krećem prema jugu. U zadnjih par godina, taj put uključuje plovilo pod imenom „Dubrovnik“ ili „Marko Polo“, a sama plovidba iz Rijeke traje ni više, ni manje nego 17 sati.
Ja volim brodove. Ne znam kako bi se ponašala na nekoj jedrilici, ali na velikim brodovima mi je uvijek lijepo, a onaj duboki zvuk motora me uspavljuje i smiruje. Čak i ono malo ljuljanja djeluje sedativno na mene...
Ove godine, na brodu sam upoznala simpatičnog Riječanina Patricka, poštara na Grobniku od kakvih 30 godina. Rekao mi je da mi se nije usudio približiti sve dok nije vidio da sam „naša“ i to po knjizi koju sam čitala (Smoje, Smoje, šta mi radiš...:)). Mislio je da sam Slovenka, jer sam u to vrijeme bila u društvu jedne mlade simpatične slovenske obitelji. Pa šta da sam i bila „neka druga“? Koje su ovo formulacije, Bože mili... :)
Tako da je putovanje prošlo prilično bezbolno i u dobrom društvu...

Moram priznati da mi je zaista lijepo biti na palubi ujutro... Naročito ako se probudim prije 6.00, tj. prije uplovljavanja u Split. Volim zoru na moru! :)

Meni najdraži otok smješten je između Hvara, Visa, Lastova i Mljeta, a s kopnene strane preko puta Pelješca... A u antici je nosio ime Korkyra Melania... Ako vam ovo nije bilo dovoljno informacija, radi se o Korčuli. :)




Moja Praroditeljica je rođena u prvom selu do Korčule, Žrnovu. Korčulanska sela su većinom smještena u unutrašnjosti otoka, sa izlazima na more u raznoraznim lukama i lučicama... Tako i Žrnovo ima svoj izlaz na more u vidu Žrnovske Banje,




a ne nedostaje ni mjesta za brčkanje po raznim plažicama i uvalicama od kojih svakako izdvajam Vrbovicu (u Žrnovu je svi zovu Brbovica... :)) i simpatične plažice „Tri žala“.
Ta strana otoka gleda na Pelješac, točnije nalazi se preko puta Vignja koji je, ako niste znali, svjetsko odredište za jedrenje na dasci. Pogled je fenomenalan! I pozdrav svim daskašima! :)




Dok smo bile male, sestrične i ja smo svaki dan išle pješice do mora i natrag kozjim stazama, probijajući se kroz granje i žderući kupinice usput... No, bile smo prilično ograničene na Žrnovsku Banju. Zadnjih godina, zahvaljujući prijevoznom sredstvu na 4 kotača popularno zvanom automobil, obišle smo gotovo cijeli otok.

O gradu Korčuli neću vam puno pričati... Željela bih da ga dođete posjetiti, jer su mnogi rekli da im je posebniji od Dubrovnika (ne, ovo nije reklama... ;)). U svakom slučaju je jeftiniji. :) Stara jezgra je zaista dobro uščuvana i uređena, a i zabavnih sadržaja ima i više nego dovoljno (a i veliki plus je što kafići i fast food-ovi rade do 2, 3 ujutro - osvježenje za mene koja dolazim iz Baške u kojoj nastupa mrtvilo nakon ponoći...). O samoj arhitekturi i posebnostima grada vam neću sad pričati da mi se post ne pretvori u sadržaj nekog turističkog vodiča, ali ako vas ikad put dovede do tog izuzetnog grada, svakako odvojite dan, dva za uživanciju!




Uz to, i profil turista je nešto drugačiji od sjevernog Jadrana, pa se u zadnje vrijeme povećao broj Britanaca, Francuza, Australaca i ostalih gostiju veće platežne moći. Pun pogodak je seoski turizam što se razvio po svim selima na otoku, pa tako i u Žrnovu gdje je svaki apartman pun. No ti apartmani nisu novoizgrađene vile/ljetnikovci, nego preuređene stare kamene kuće, a i domaćini su se sjetili da bi bilo lijepo da im serviraju neke domaće specijalitete (i obavezno na odlasku poklone bocu vina...). To ti je pametan turizam! Tako se to radi!

Ali da se vratim mojem odmoru na tom prekrasnom otoku...

Kao što sam rekla, ove godine samo sestrična i ja bile posvuda. Od Lumbarde sa prekrasnim pješčanim plažama „Bilin žal“ i „Pržina“,




preko Pupnatske luke (izolirani biser od plaže sa snježno bijelim oblucima i bistrim morem),




Vaje (plaže za koju nismo znale ni da postoji do ove godine, a nalazi se blizu Račišća), Prigradice (gdje smo provele čitav dan i gotovo čitavu noć sa dragim prijateljem moje sestrične i uživale u pogledu na Hvar), pa sve do Prižbe. Oko Prižbe je gorilo prije nekoliko godina i brda su još uvijek gola... That's the way of things, I guess...

Neću vam pričati o obrađenim vinogradima u Lumbardi, Čari i Blatu... Neću vam pričati ni o gustoj šumi borova sa debelim tepihom iglica... Neću vam pričati ni o grižama i grotama o koje se razbijaju valovi... Kao ni o mirisu smole koji vas prati na svakom koraku uz jednolično cvrčanje cvrčaka...
Dođite, ne mora vam se baš sve servirati... ;)




- 13:23 - jednu kavicu s mlijekom (11) - i vodu - a za dečka mineralnu

24.08.2005., srijeda

SJEVERNI JADRAN

Ajde, da sad ne glumim nekakvu princezu, priča o sjevernom Jadranu je vezana za naš najveći otok, dakle: Krk. A na tom velikom otoku, najudaljenije mjesto do kojeg možete doći s autom je svakako Baška.




Baška je malo mjesto (ima i pjesmicu o tome da je Baška malo misto, ali je veselo! :)). Ako i ima 1000 stanovnika, previše sam rekla... Prije kakvih 10-tak godina, bilo je više ljudi, no mahom staraca. Neko vrijeme je i moj gospodin Praroditelj bio najstariji živući Bašćanin sa 92 godine. Bilo ih je dosta preko 90 godina... Svake večeri bi sjedili po zidićima i klupicama ispred kuća na Paladi (starom dijelu Baške) i uz obavezno „Dobra večer!“, slijedilo bi: „A čija je ovo mića...?“. Zidići su posljednjih godina prepuni turista... A staraca više nema...

Ono po čemu je Baška poznata je svakako Bašćanska ploča koja zapravo i nije iz Baške, već iz prvog sela do: Jurandvora iz crkve Svete Lucije. Osim Jurandvora, tu su još i Batomalj i Draga Bašćanska.




Onima više turističkog pogleda na odmor, Baška je prepoznatljivija po 2 km dugoj plaži sa koje su odnesene tone i tone oblutaka u pravcu Makarske. Plaža je više-manje dobro uređena, iako je zbog prevelikog broja ljudi (sa sumnjivim kulturnim navikama) svake godine sve više prljavija (a uredno su postavljeni koševi za smeće, dužinom cijele plaže...).




Ono što vjerojatno niste znali o Baški je da je utemeljitelj turizma Baške stanoviti Emil Geistlich, Čeh koji je prvi počeo dovoditi svoje sunarodnjake u to malo ribarsko mjesto. Po njemu se cijela šetnica uz obalu zove Ulica Emila Geistlicha.
Ne bih sad o tome što ja zapravo posthumno želim priopćiti dotičnom gospodinu... :)

Osim Vele plaže, ako ste sretni i imate kakvo plovilo, svakako preporučam da se otisnete do obližnjih plaža na Prviću (otočić preko puta Baške na putu za Rab) ili plažica po principu tko-prvi-dođe-njegovo na strani prema Senju. Tu su i Vrženica (malo veća plaža na toj liniji) i Mala i Vela Luka koje su smještene u zanimljivim uskim stjenovitim uvalama.
Ako preferirate nudizam, ima Baška i to! Bunculuka je uvala 10 minuta hoda od Baške sa nudističkim kampom i zaista čistom plažom.




Zaboravila sam spomenuti i kamp u Baški. Izvrsno je opremljen i dobro uređen, a jedini (i po meni najveći nedostatak) je što nema hlada. A vi koji kampirate, svakako znate koliko je bitno imati barem maslinu iznad sebe... :)

Ono što me je uvijek fasciniralo je bašćanska mikroklima. U Baški je najčešći vjetar bura. Tako da je more uvijek za stupanj-dva hladnije nego na bilo kojem drugom mjestu na otoku.
Često se zna dogoditi da na svim mjestima na otoku pada kiša (provjereno: u Puntu pljušti!), a u Baški je sunčano! Sve zahvaljujući buri, naravno... Jedino su grozne nevere kad zapuše jugo i krene kišurina... Tad nastaje opći potop, jer je Baška smještena u udolini u koju se, naravno, sve slijeva...
To su najbolje iskusili kamperi jedne godine kada su im kampice i šatori završili na Prviću i kad je cijela plaža bila razrovana od valova (čak i betonski blokovi na glavnom ulazu), a u starom dijelu su mnogi auti završili u moru.

Problem Baške je u nedostatku bilo kakvog sadržaja za ljude od 25 do 35 godina. Kafići i sve eventualne zanimacije se zatvaraju oko 11, 12 i to je to.
A izgleda da su prošla vremena kad su se pod tamarisima na plaži skupljale grupice ljudi s gitarama i cugom u ruksacima... Ah (ovo je bio nostalgični uzdah, ako niste shvatili...)...

Oko Baške ima dosta dobro obilježenih planinarskih staza i šetnica, pa ako ste of that sort... Ja pokušavam već godinama Miceka nagovoriti da se uputimo jednom od njih do Stare Baške ili na drugu stranu: do Vele Luke, ali ništa od toga. Odustala sam i prihvatila da više voli more od nekakvih stazica i ovčjih brabonjaka po putu... :)

Anyway, svratite sa djecom koji put, svidjet će im se... Jako... ;)

- 19:35 - jednu kavicu s mlijekom (11) - i vodu - a za dečka mineralnu

22.08.2005., ponedjeljak

VRATILA SE

Zaista je lijepo vratiti se u Zagreb bez obaveza... Nema one gužve oko spremanja ispita i nervoze zbog davanja uvjeta... Totalno stress free povratak!
A nema još ni gužve oko odlaska na posao... :) Imam još dobrih 10 dana da se pripremim za to... Đavo odnija prišu, zar ne? ;)

Dobila sam prilično dobru boju obzirom da sam se trackala sa relativno visokim faktorima, a i imala sam sreće da je vrijeme bilo dobro. Od ova 3 tjedna, samo je 3 dana padala kiša. Jedan dan na sjevernom Jadranu, a dva dana na južnom. Ostatak je bila čista pržiona iako se većinom ujutro činilo da neće biti tako jer su grmljavina i oblaci nad kopnom signalizirali sasvim drugačiju situaciju. Hvala Bogu na otočnoj mikroklimi!
Jedino je navečer bilo dosta hladno, a sestrična i ja smo ukupno imale samo 4 majice dugih rukava, tako da smo bile prilično predictable u vezi s odjećom. Jedino što nas je spasilo je muška pamet i njihove debele majice, šuškavci i ostali odjevni predmeti, a naročito nesebičnost pri dijeljenju istih u ranim jutarnjim satima. Tko je rekao da više nema kavalira... :)

Ovo je samo za početak... Tek toliko da znate da sam se vratila...
Čitam vas!
:*

- 19:36 - jednu kavicu s mlijekom (12) - i vodu - a za dečka mineralnu

29.07.2005., petak

MALO ODMORA



Moram pohvaliti Miceka, ovo je njegova fotografija...

Zagreb je zaista očajno vruć ovih zadnjih par dana... Ajde, još bi sve to nekako podnijeli da nije ovolika sparina... Pomaknem glavu malo na lijevo i već sam oblivena znojem! Kao da smo zalutali u trope...
Ali, primijetila sam da mi boravak u klimatiziranim prostorima ne čini dobro... Vjerojatno zato što svi nafrlje taj rashladni uređaj na 15 stupnjeva manje, a kako neke klime nemaju mogućnost podešavanja vlažnosti zraka, sinusi mi se odmah jave da nešto nije u redu (dakle, glavobolja), zajedno sa cjelokupnim šokom organizma.
Mislim da je problem u tome što ljudi žele da im u stanovima/uredima bude ugodnih 25 cijelo vrijeme. A nije im bitno da je vani blizu 40!
Koliko sam ja upoznata sa zdravstvenim savjetima proizvođača tih fenomenalnih rashladnih tijela, temperaturu bi bilo nabolje podesiti na 5-8 stupnjeva niže od vanjske temperature. Pretpostavljam da se taj savjet nije stavljen samo radi naše dobrobiti, već i zbog samog rashladnog sredstva koje uporno slijedi svoj ciklus kondenziranja i isparavanja kako bi vanjski zrak (dakle, zrak temperature oko 40 stupnjeva) ohladilo na željenu temperaturu (u većini slučajeva oko 25 stupnjeva). I naravno da se muči!
Da sam ja rashladno sredstvo, ja bih već odavno krepala!

Ja, nažalost nisam ponosna vlasnica jednog takvog uređaja... Jedino što posjedujem je ventilator, a on je siroti zaposlen u miješanju zraka za moju Šteficu (ako niste znali, Štefica je ime mog procesora, simpatičnog AMDjca koji se uporno pregrijava i odbija poslušnost). Morat ću joj, jadnici uskoro kupiti bolji cooler...

Tako da se propisno znojim i proklinjem i sebe i Miceka da mi nije savjetovao da si piknem Intella... But that's just me! :)

Imam i par novosti vezano za moje zaposlenje... Nazvali su ne opet iz firme i javili mi da ne počinjem raditi 1.8. Tri kolegice koje su isto primljene na posao moraju u starim firmama odraditi otkazne rokove, pa da nas ne razdvajaju, počinjemo raditi 1.9.!
Tako da imam cijelo ljeto pred sobom! Gdje ćeš bolje... :)

Zato vam se javljam da me neće biti neko vrijeme... Barem 2 tjedna, kako stvari stoje...
Napravila sam si plan putovanja i lijepo nazvala sve potrebne informacije (začudo, nisam bila dugo na čekanju)... Idem prvo na sjeverni Jadran na tjedan dana, pa brodom do gotovo krajnjeg juga... Da posjetim predake i na tom suncem okupanom otoku...

Micek će ostati u Zagrebu, siročić moj... Ali posjetit će me preko slijedećeg dugog vikenda, pa ga nemojte pretjerano žaliti! ;)

Budite mi dobri i pišemo si za 2 tjedna!
:*

- 13:08 - jednu kavicu s mlijekom (18) - i vodu - a za dečka mineralnu

25.07.2005., ponedjeljak

3. RAZGOVOR




Bilo je jako zanimljivo dobiti poziv za taj famozni treći razgovor usred priprema za promociju! Od silnog dobrog raspoloženja, skoro sam doživjela lagani infarkt!
Kao što sam napisala i u zadnjem postu, zaista se duuuugo slavilo, a to se protegnulo kao i prava slavonska svadba: na tri dana...
Još uvijek sam iscrpljena i bole me noge od stajanja i posluživanja, ali to je ona slatka bol, pa mi ne pada tako teško.

Gospoda Roditelji su rano jutros nestali u pravcu juga da iskoriste još tjedan-dva godišnjeg. Buđenje je bilo u 5:00, pa vas molim da mi oprostite ako mi se potkrade kakav tipfeler.

Dakle, razgovor...
Kao prvo, nije nas bilo samo četiri, već smo pozvane sve koje smo bile na prijašnjem razgovoru/testiranju. Ergo, bilo nas je 10.
Mene su prvu prozvali, što mi je i odgovaralo. Da se toga riješim još dok sam friška i dok mi razina adrenalina nije narasla na kritičnu mjeru... :)
Razgovor su vodili direktor firme, šefica proizvodnje i draga teta iz uprave. I mogu vam reći da je bilo prilično ugodno!
Pitali su sve: od toga koje su mi roditelji profesije i da li imam sestru ili brata do samih postupaka proizvodnje i metoda razvoja. Ali, začudo, nisu me pitali niti jedno pitanje tako često postavljano mladim ženama na razgovorima vezano za djecu, udaju i planove... Jedino očekivano pitanje je bilo: „Kako se vidim u profesionalnom smislu u slijedeće 3 godine i da li bi, ako bih dobila posao, bila voljna nakon pripravničkog ostati kod njih još neko vrijeme?“

Moram priznati da sam se osjećala zaista sigurno i smireno i mislim da sam im dala odgovore koje su očekivali. Jedino mi je bilo malo čudno što sam naknadno saznala (čekala sam kolegice vani da razmijenimo dojmove) da su mi postavili mnoga pitanja kojih se nisu dotakli u njihovim razgovorima. I koliko sam uspjela saznati, većinom su im postavljali ista pitanja. Zašto su onda mene mrcvarili pola sata, stvarno ne znam...

I zašto su mene toliko ispitivali o razvoju, kad su izričito rekli da primaju za proizvodnju...? Možda su im neke stavke u mom životopisu bile intrigantne...

Nažalost, niti jedna od nas (kandidatkinja, dakle) nije se usudila pitati kolika bi bila plaća i kakvo je radno vrijeme. U mom slučaju, u niti jednom trenutku nisam osjetila da je primjereno pitati takvo pitanje, iako sam se pripremila... Nekako sam mislila da će me pitati da li bi imala kakvo pitanje za njih... A isto su se osjećale i ostale djevojke. Izašle smo nekako pozitivne, ali u potpunom neznanju!

Razgovor je završio kako je završio i tu nismo mogle ništa više učiniti, pa smo si razmijenile brojeve mobitela da se čujemo ako se nekoj od nas jave. Već se nas pet kokoški skompalo! A trebale bi si kao biti konkurencija! Yeah, right! Pa sve smo u istim govnima, da prostite. Neke čak 2 godine traže posao u struci... Ja sam prema njima mačji kašalj! Još mi se ni tinta na diplomi nije osušila...

Anyway, ovdje sad idu trubice, jer nazvali su me popodne i obavijestili da sam primljena! Kao i 3 drage kolegice koje sam upoznala tek na razgovoru. Za ostale ne znam, a ne znam niti koliko su nas na kraju uzeli.

Počinjem raditi 1.8. tako da me ovaj tjedan možete naći u Poreznoj upravi, Klovićevoj i ostalim institucijama koje vole papire i raznorazne formulare.

Možda vam se ne čini iz teksta, ali zaista sam sretna! Nekako mi se čini da sam poboljšala statistiku zapošljavanja u Hrvatskoj budući da ću početi raditi tjedan dana nakon promocije. Na poslu za kojeg i nema tako puno natječaja i slobodnih radnih mjesta. Evo što vam znači biti na pravom mjestu u pravo vrijeme!

Od srca vam hvala na podršci! Svi ste vi dobre vile i vilenjaci u mojim očima...
:*

- 23:05 - jednu kavicu s mlijekom (17) - i vodu - a za dečka mineralnu

24.07.2005., nedjelja

PROMOCIJA




Vaša Hero je ponosna vlasnica crvenog tuljca i pripadnog mu komada papira ukrašenog zlatnim slovima. Da vam bude jasnije, dobila sam diplomu i sad sam službeno dipl. ing.
Teta tehnolog. :)
Promocija je bila dostojanstvena, kratka i vesela, kako i mora biti. Diplomiralo nas je oko 20-tak, tako da nije bilo gužve a i bilo je dosta toga na biranje pa nisam izgledala kao vješalica. Kapice nažalost nismo imali jer je bilo vruće. Dobit ćemo ih naknadno za uspomenu. Da se možemo zamaškarati kad bude vrijeme... :)

Nekako mi se čini da mi je promocija bila ipak manje važna... Da ne ispadne kao da sam ungrateful, moram vas podsjetiti da sam imala veliku feštu na obrani i to mi je nekako ostalo u sjećanju kao more intense. Vjerojatno jer me pucao adrenalin od same obrane a i bilo mi je nekako bliskije jer su mi sve drage kolege i kolegice bile tamo.
Promocija je nekako više dan za roditelje... Da se rasplaču kad vam uruče diplomu i kad išetate iz sale sa punim naručjem cvijeća...

Naravno, moji gospoda Roditelji su se potrudili i za ovaj dan, pa su spremili priličnu feštu kod nas doma. Nemamo baš novaca voditi ljude po restoranima a i ovako je bila puno intimnija atmosfera. Došli su mnogi prijatelji gospode Roditelja s kojima se družimo već desetljećima koji me znaju još dok sam okolo trčkarala u pelenama sa dudom u jednoj ruci i rajnglom u drugoj...
I slavilo se duuuuugo u noć! Volim kad su starčeki u elementu! ;)

Dobila sam svega i svačega... Između ostalog i epilator! Moje najdraže sestrične su znale da si to već dugo želim a nikad nisam imala dovoljno love da si ga priuštim (obećala sam sama sebi da će mi to biti prva stvar poju ću kupiti na prvoj plaći!)... Od sada, vaša Hero će imati ekstra glatke noge! Kao na reklami! ;)
Iako nisam sigurna što su mi s tim željele poručiti... Možda da je vrijeme da se okanim britvice i prihvatim napredak civilizacije? Ma, neeeeeee... To je samo jedan lijepi i intiman poklon...

No, eto i to je prošlo, pa se vraćamo na neke svakidašnje stvari i probleme. Kao na primjer: kako spakirati drage gospodu Roditelje za nastavak godišnjeg i kako izbjeći pitanja tipa: „Sigurno ćeš si kuhati svaki dan?“... Neću! Odbijam poslušnost! Sama sam i napravit ću si kako meni paše! I Miceku, naravno... A budući da Micek mora papati (jer kakva bi ja to djevojka bila da se o svom Miceku ne brinem svom svojom dušom i tijelom :)), svakako neću ostati gladna! Ni žedna... naime, ostalo je još par butelja vina... A ja volim vinčeko... ;)

I još jedna novost... Nazvali su me za treći krug razgovora za sutra u 10 sati... Jeeeeeeeeeeeeee! To je razgovor sa direktorom firme i ravnateljicom razvoja. I ostale smo samo 4 kandidatkinje za to radno mjesto, tako da su mi šanse 1:4 iliti 25 %. Nije ni to tako loše, zar ne?
Svakako vam javim kako je prošlo... Idem se sada malo psihički pripremati na pitanja tipa: „Gdje se vidite u slijedećih 5 godina?“, „Planirate li imati djece slijedeće 3 godine?“ i „Zašto bi trebali baš vas zaposliti?“...

Zapalite mi kakvu svjećicu za srećicu... please... :)
:*

- 19:39 - jednu kavicu s mlijekom (4) - i vodu - a za dečka mineralnu

21.07.2005., četvrtak

VRATIH SE

Ne bih ja, ali morala sam... Sutra mi je promocija, pa sam morala skratiti godišnji gospode Roditelja i velikom mukom ih vratiti u Zagreb. Nisu se dali, starčeki jedni... Čak je pala i ideja da odem po tu vražju diplomu i da dopeljam društvo dolje, na more. Svašta si dopušta ta današnja starčad... ;)

Išijas gospođe Majke je dobro, hvala na pitanju, iako ju još ponekad štrecne pa se sirota sva preznoji od muke da bi navukla kostim za kupanje. Gora je stvar što mi se i gospodin Otac ukliještio, a njega zaista rijetko kad nešto uhvati. Možete si i zamisliti kako je bilo zanimljivo... :) Siročići moji... Naravno da sam ih pazila i mazila i štedila na svakom koraku.

Imali smo sreću da je vrijeme bilo odlično. Jedino što vaša Hero ima pink leđa... Tko mi je kriv kad se nisam pobrinula na vrijeme za svoj ten i lijepo otišla par puta u solarij prije mora. Moja vampirska bjelina nije mogla parirati niti Česima, budući da su Čehinje postale vrlo moderne i više se ne pojavljuju u svinjski rozom izdanju na plažama.
A nije mi pomogla niti zaštita u vidu krema za sunčanje visokih faktora i bijelih majica na plaži, jer sam lijepo izgorjela dodavajući se lopticom sa dragom mi sestričnom, njenim dragim i Micekom.

Plaže su krcate. Toliko krcate da nema šanse da nađete mjesto ako ste slučajno viši od 1,20 m. Ono što ne volim na plažama su raznorazni šatori, dekice i hrpetina luftića i ostalih pomagala. Ovo je plaža, ljudi, a ne kamp! I ne, niste na izletu... Dekica zaista nije potrebna.
To mi je uvijek bilo čudno... Sjećam se da sam kao mala uvijek imala dovoljno mjesta za manevriranje, iako se naš prostor na plaži sastojao od samo 3 ručnika i suncobrana. Nismo nikad od odlaska na plažu pravili spektakl. Naravno da ima ljudi sa djecom koji i dan danas tako funkcioniraju, a ta djeca mi ne izgledaju ništa manje sretna i zaigrana od ove dječice na dekicama površine par metara kvadratnih. Ljudi, djeci je zapravo potrebno vrlo malo i potpuno im je nebitno da li je ručnik na kojem leži ima etiketicu Ralph Lauren ili je kupljen prije 10 godina u Nami. Valjda... Ili sam ja zaista naivna...

Osim brčkanja i prženja, malo sam se i šetala (recimo samo da sam sigurno prohodala 15-tak kilometara). Volim se šetati. Naročito ako pogled uključuje more i ovčice na poljima i stjenovitu obalu... :) Ne padam baš na zalazak sunca, više volim večer kao takvu... Ono difuzno svjetlo i pojavu prvih zvijezdi... Dok more postaje sve tamnije i tamnije...
To su vjerojatno ostaci genetike mojih gospode Predaka i bodulskog mentaliteta. Onako sirovog, osamljenog i tužnog... A istovremeno tako jednostavnog i mekanog iznutra... I iako su generacije mojih predaka odgojene na zagrebačkom asfaltu, taj jedan jednostavan način ribara i oštarijaca nam i dalje kucka u primozgu.

Ali nije mi žao da sam se vratila u Zagreb. Jer je to moj grad. I htjela ja priznati ili ne, ja sam dijete asfalta, vreve i buke. I to mi sasvim odgovara! Samo da mogu tu i tamo pobjeći u djedovinu... :)

- 14:22 - jednu kavicu s mlijekom (4) - i vodu - a za dečka mineralnu

15.07.2005., petak

NAJDRAŽI MOJI




Kako stvari stoje, ništa od mog zapošljavanja... Nisu mi se još javili, a prošlo je već 10 dana... Šmrc... :(
Od srca vam hvala na podršci i na silnim figama... Vidim da se u vas mogu pouzdati da mi pružite taj stadionski uzvik i jedan push naprijed... :) A bit će još tih mojih utakmica i neizvjesnih zadnjih trenutaka u igri...

Sjetna sam ovih dana... I zbog vezane djece po bolnicama i zbog jadnih životinja na veterinarskom fakultetu... Samo jedna loša vijest iza druge... Ne mogu napisati post o tim sirotim pesekima iako bih voljela... Da ih se sjetimo barem na ovaj način... Cijela situacija mi je mučna...

Neće me biti na blogu neko vrijeme... Odlazim na par dana provjeriti djedovinu i uloviti koju ribicu... I uhvatiti malo sunčevog sjaja...

Volim vas sve! Jako!
:*

- 00:30 - jednu kavicu s mlijekom (14) - i vodu - a za dečka mineralnu

<< Arhiva >>

< studeni, 2005  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv